Povijest

Povijest - treneri

Stjepan Župan - Štef 1917. - 1972.

3. prosinca 2011.

STJEPAN ŽUPAN – ŠTEF (1917. – 1972.)

Voljen od mnogih, iritantan za mnoge, uvažavan od svih, Stjepan Župan obilježio je zagrebačko, hrvatsko, jugoslavensko veslanje svojeg doba. Veslanjem se bavio praktički cijelog života, nastupajući od 1930. do 1947. Trener je postao već za vrijeme drugog svjetskog rata (1942. bio je trener u karlovačkoj Korani) i ostao je trener do smrti 1972.

1944. ima titulu saveznog suca iako je vrlo rijetko sudio (istini za volju, titula "savezni sudac" nije imala današnje značenje; značila je da ga je izdala Savezna uprava).

Veslao je u zagrebačkom Gusaru, a nakon reorganizacije i preimenovanja klubova u  novoj Jugoslaviji, u Mladosti. Nekoliko puta bio je prvak države u dvojcu bez kormilara, u četvercu i osmercu. Iz sačuvanih programa regata vidimo da je nastupio i u skifu.

Jedno vrijeme nakon drugog svjetskog rata pokušao je otići iz veslanja kako bi sredio egzistenciju. Prvo je držao kiosk sa srećkama u Kustošiji, a onda se zaposlio kao bankovni činovnik; iz banke su ga izmamili Zvonimir Dumančić i Majnarić - Špeko, moleći ga da ih trenira. Uspjeli su mu od uprave kluba izboriti stalne prihode.
 
Isticao se već kao kao mladi trener, te mu je 1948. povjeren izbor pedesetorice veslača radi pripreme za Olimpijske igre 1948. Najstarija slika Štefa kojom raspolažemoNa tim pripremama bio je pomoćni trener njemačkom treneru Bormanu, posebno angažiranom radi napretka veslanja u Jugoslaviji. Slijedili su značajni domaći i međunarodni uspjesi.

1951. na Prvenstvu Evrope u Maconu u prednatjecanju, njegov osmerac, osmerac Mladosti odnosno Jugoslavije jedini na svijetu te godine uspijeva ugroziti nedostižni engleski osmerac. U finalu su bili četvrti. Veslali su Drago Husjak, Joco Vujić, Vlado Luetić, Branko Becić, Jaroslav Vukšić, Vladimir Horvat, Branko Belačić, Ladislav Matetić i kormilar Marijan Brlek. U domaćim natjecanjima ista imena se pojavljuju i kao pobjednici u četvercima. Već pri radu s ovom generacijom dolazi do izražaja Štefov pedagoški rad. Uskoro pod njegovim okriljem  Marijan Brlek - Frnja, a kasnije i Vjekoslav Posavec - Febus izučavaju prvo kormilarski zanat, a kasnije i trenerski. Pri tom se pojavljuje paradoks koji se Štefu nekoliko puta ponavlja. Štef je glavni trener u klubu, ali ne stigne trenirati sve posade. Neki mlađi trener, Štefov učenik, preuzme neku momčad, izmijeni ponešto u treningu, katkad nešto bitno, a katkad sitnicu, i postigne veći uspjeh od "Štefovih" momčadi.

 Prva takova momčad bio je četverac krajem pedesetih. U njemu su se redali Stjepan Marinić, Josip Bašić, Željko Plašćar, Miljenko Findrle, Nikola Čupin, Ante Ivanković, Branko Vuletić, a na Evropskom prvenstvu Paško Škarica. Prvo je četverac preuzeo Frnja, a za Prvenstvo Evrope ga je pripremao Febus i osvojio bronzu! Po riječima Nikole Čupina, štrokera četverca, Štef je bio uvijek prisutan, a u finalu su dobro prošli jer su poslušli Štefa i veslali nižim brojem zaveslaja nego u prednatjecanju.

Štef s Čupinom i Ivankovićem nastupa na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. (6. mjesto).

Nekoliko godina genaracija iz Mladosti hara jugoslavenskim veslanjem u osmercu i četvercima:Kosanović, Solić, Burkovski, Tironi, Anzulović, Celio Cega, Ugarković, Starčević, ... Osmerac opet trenira Febus.

U nastojanju da drži sve konce u rukama došao je u sukob s tehničkom komisijom i starijim veslačima te je na dvije godine otišao u V.K. Trešnjevku. Po povratku u Mladost 1969. na Državnom prvenstvu osvaja 4 od 7 prvih mjesta u konkurenciji seniora, a u juniorskoj konkurenciji juniorski četverac bez kormilara osvaja peto mjesto na svijetu (Slepčević, Dolenec, Dobrić, Joos).

Štef je bitno utjecao na cijeli niz veslačkih trenera: Laštovica, Brlek, Febus, Krois, Holik, Ivančević, Buneta, Kosanović, Mikšić.

Svi, kojima je on bio trener, ostajali su dugo u veslanju. Kad bi sastavio momčad na početku sezone, teško ju je mijenjao. Ulagao je neizmjerno mnogo truda u pojedince koje bi mnogi otpisali već na startu. Često je bio u sukobu s tehničkom komisijom. jer nije htio zamijeniti člana perspektivne momčadi s očigledno boljim veslačem iz neke druge ekipe. Posljedica je bila da su momčadi postizale nešto slabije rezultate nego što su (možda) mogle, a s druge strane, prvaci države postajali su veslači na koje se nije računalo.

Oprezno i promišljeno trenirao je veslače s medicinskim kontraindikacijama. Liječnici su zabranjivali tjelesne aktivnosti srednjoškolcu J. M. zbog srčane mane. Štef je s njime izvodio prilagođen trening, postupno povećavajući napore; na kraju je J.M. veslao u klupskom osmercu podmladka, a kasnije je i svirao klarinet, također protiv liječničkih preporuka te postao član tada popularnog Diklićevog duhačkog sastava. Uspješno je «stesao» mnoge prepunašne dječake u skladne proporcije, nekoliko veslača je postizalo vrijedne rezultate iako su imali previsoki krvni tlak, a prvakom države postao je i dječak koji se, kad je došao u klub, nije mogao čučnuti!

To ne znači da Štef nije držao do medicinskih pokazatelja. Vrlo je često organizirao mjerenje tlaka u klubu, inzistirao je na pregledima u Sportskoj ambulanti, a čim je Fakultet za fizičku kulturu dobio opremu, zajedno s prof. Laštovicom organizirao je redovno testiranje veslača s obzirom na apsolutnu i relativnu snagu, primitak kisika, pa čak i testiranje inteligencije i socijalizacije. Jedna od prvih stvari koje smo naučili od Štefa bilo je mjerenje pulsa.

Zanimljivo je koliko je različitih stvari, danas uobičajenih u veslanju, uveo u trening; istina je da dobar dio njih nije bio u potpunosti izvediv ili zbog
tehnološke preuranjenosti, ili zbog nepotpunog razumijevanja, uglavnom fiziološkog, funkcioniranja čovjeka:

  •  Nogare s pokretnom petom; za razliku od današnjih gdje se peta može podići, ali postoji podloga ispod pete, on je konstruirao okretne nogare, koje nisu imale potporu za pete. Tadašnje nogare fiksirale su cijelo stopalo. Potrebu za drugačijim nogarama opravdavo je, otprilike, ovako: «Do nedavno se smatralo nemogućim da čovjek pretrči više od 400 metara na prstima, ne stajući na petu. Nedavno (1960. na OI u Rimu ili 1964. na OI u Tokiju?) je Peter Snell pretrčao 800 metara na prstima iosvojio olimpijsko zlato; dakle samo je stvar treninga i vremena kad će veslači preveslati 2000 metara upirući se samo nožnim prstima i na taj način optimalno iskoristiti svo mišičje nogu»
  • Jedno su vrijeme glavni dio zimskog treninga bili «mikenziji», dizanje relativno lakog (30 kg) utega iz dubokog čučnja (s ruba klupe, a ruke se spuštaju ispod klupe) do prsa uz ispružanje nogu, zadržavajući tijelo u pretklonu. To je trebala biti vjerna kopija zaveslaja i koristeći se tom metodom, navodno je australski skifist McKenzie postao svjetski prvak. Štefova nadopuna je bila u tome da je mjerio prosječnu visinu podizanja utega i množeći je s brojem «mikenzija» izračunavao izvršeni rad i održavao sedamminutna natjecanja – ideja vrlo slična onome što danas radimo na ergometrima. Štef je preporučao niži tempo (do 35 uminuti)  i što duži put u svakom mikenziju (favorit, Đuro stariji dizao je uteg za 110 cm); autor ovog teksta oborio je Štefovu teoriju «veslajući» izrazito kratko (70cm), ali s tempom 40 – posljedica je bila da smo te sezone trke veslali tempom preko 40 zaveslaja u minuti, što ukazuje koliko je Štef vjerovao eksperimentima i bio spreman riskirati cijelu sezonu odnosno razviti drugačiju tehniku veslanja
  • Usavršavanje tehnike gledanjem snimki vrhunskih svjetskih momčadi na 8 mm traci, davno prije video kamera
  • Doziranje treninga mjerenjem pulsa; gledajući iz današnje perspektive vidimoda je granicu pulsa bio postavio previsoko, a trajanje opterećenja prekratko, bio je to tzv. intervalni trening. Bili smo odlično utrenirani za neki anaerobni sport,međutim, metoda je gotovo istovjetna današnjoj opće prihvaćenoj, ali s drugačijim graničnim pulsom i trajanjem opterećenja
  • Zajedno sa stolarom Zlatkom primjenjuje i razvija tehnologiju krpanja čamacaplastikom, tj smolom i staklenom vunom. U to doba oplata natjecateljskih čamaca bilaje od furnira kojeg bi probilo i neprezno spuštanje tenisice u čamac, a naletanje natrupce koji su plutali Savom gotovo da je bila svakodnevna pojava. Popravak čamcaklasičnom metodom – proširivanje «risa» da bi se mogla ugraditi zakrpa od ljepenke,sušenje čamca, ljepljenje, poliranje zahtijevalo je vrsnog majstora i trajalodanima. Za ilustraciju značaja nove metode dovoljno se je prisjetiti Svjetskog prvenstva na Bledu, kad se pred improviziranom Zlatkovom radionicom stvorio red od desetak trenera sa molbom da im se zakrpa novostečeni ris što je Zlatko uspješno iobavio. Istu tehnologiju su dalje usavršili naši vrsni skifisti Veljko Kosanovićkoji je proizveo i prve domaće plastične skifove, a nastavio s gliserima i jahtama, te Robert Stakor sa svim vrstama sportskih čamaca i kutijama za glazbene instrumente
  • da bi veslača naučio kako iskoristiti zaveslaj za optimalno pokretanje čamca, održavanje ravnoteže čamca bez naginjanja, znao bi pojedinog veslača posjesti u gig četverac, a sam sjesti na kormilo. Potom bi se uputili Savom, samo Štef na kormilu i veslač s jednim veslom u gigu, Savom koja neumitno teče i gigom u kojem su i četvorica početnika imala problema izveslati uzvodno par kilometara. Hrabro, amnogima i suludo! Svaki veslač koji bi uspio vratiti gig na flos morao je steći fini osjećaj za guranje čamca, održavanje ravnoteže i raspored vlastite snage zastotinjak zaveslaja! Riki Grzunov je tako provozao Štefa nizvodno do „žice“ (tristotinjak metara nizvodno od kluba bio je ostatak skelarske sajle), pa uzvodno do Maratona (oko kilometar uzvodno od kluba, mirna voda na ušću potoka Črnomerac u Savu kod današnjeg atletskog terena Mladosti). Nisam čuo da je ikada koji veslač odradio nešto slično, niti da se ikoji trener usudio u tako nešto upustiti!

Objašnjavajući kako treba veslati često je koristio upečatljive sočne usporedbe koje sve i nisu za objavu, a uglavnom su opisivale sličnost osjećanja zaveslaja s osjećanjem ženskih oblina. U drugim usporedbama pojavljivao se njegov brat. boksač  

„... lošim vađenjem vesla iz vode možete poništiti sav rad uložen u zaveslaj ako zapnete za vodu ili lupite o val. Morate imati prefinjen osjećaj, kao moj brat kad je vozeći noću pod uzbunom, bez svjetala, naletio na pješaka. Čovjek mu je ostao na haubi, a moj ga je brat finim okretom volana nježno istovario na trotoar. Tako i vi morate vaditi vesla iz vode!“

Štefov brat je bio uspješni boksač i nastupio je u prvom javnom boksačkom meču u Zagrebu, na Šalati protiv  Drvarića. Često se pojavljivao u Štefovim pričama.

„Koliko čovjek može osnažiti treningom, najbolje sam se osvjedočio na Golom otoku. Moj brat, boksač, oduvijek je bio jači od mene u guranju rukama, ali na povlak sam, kao veslač, bio nadmoćan. Došao sam mu u posjet na Goli otok gdje je izdržavao neku kaznu. Donio sam mu kofer hrane, oko pedesetak kilograma, jedva sam ga vukao. On ga je s lakoćom, bez napora, jednom rukom, cijelo vrijeme pričajući, prenio u baraku. Rad u kamenolomu je odličan trening!“Štef (prvi s lijeva) na zimskim pripremama na Sljemenu

Monotoniju treninga ili priprema znao je razbiti zanimljivim i zahtjevnim izletima kao pješačenje preko Sljemena do Stubičkih toplica, izlet od Mrkoplja do Begovog Razdolja na skijama, veslanja do mirnih rukavaca Save, Raca, Maratona, današnjeg Jarunskog jezera pa i zajedničkim posjetama varijeteu.

Razrađivao je svaku sitnicu, svaki aspekt veslanja i utrke. Podučavao je kako na tekućici prepoznati maticu i „pekmez“, podvodne prepreke, kako odabrati najpovoljniju putanju veslajući uzvodno, a kako nizvodno, kako se orjentirati u čamcu bez kormilara, odabrati vizir, korigirati smjer čamca veslima ili kormilom, a bez narušavanja ravnoteže ili ritma zaveslaja. Posebno smo uvježbavali start, pazili na sučevu zastavicu, štroker treba gledati starterova usta (poznato pitanje štrokera Mariona iskusnijem Miki na startu na Bledu: „Mika, kaj da delam, starter ima na ustima trubicu (megafon)?“).

„... ako je starter sa strane (situacija sa Save), zbog sporosti zvuka ne čekajte Hajd!, startajte na Spremni?!“ (najpoznatiji prerevni učenik bio je Vilibald koji je startao na „Spremni“, ali već u sučevoj najavi komande „... Moja komanda će glasiti – Spremni? Hajd!“)

Navodio je primjere pobjedonosnih taktika gdje je sitnica presudila pobjednika; prvi puta veslajući dvojac bez kormilara postao je državni prvak kad je neuveslanom partneru rekao da pazi da istovremeno ubacuje veslo sa štrokerom, a štroker će paziti na istovremeno vađenje vesla iz vode; pobjedio je u krosu jer se svakome koga je preticao nasmijao glumeći lakoću.

Koliko god je najčešće bio racionalan, povremeno bi se ražestio i postupao nepredvidivo. U klubu se prepričavalo bacanje stolca kroz prozor kad je zatekao Maru gdje sjedi pod tušem, bujica riječi koju je kod Jankomirskog mosta (oko 10 km uzvodno od kluba) izgovorio odnosno izgalamio odanom Bati koji mu je dotrčao javiti kako je kod Jakuševačkog mosta (oko 5 km nizvodno od kluba) oštetio četverac  i tamo ga ostavio, izbacivanje sve odjeće s prvog kata na dvorište kad je nanjušio davno opranu i znojnu Kukijevu trenirku na sušenju uz peć centralnog grijanja. Godinama su nas Splićani ismijavali („ ... tribate ispilati vesla prid trku!“) jer jer je Štef neposredno pred utrku na Bledu zbog promjene vjetra skratio vesla.

U svom trenerskom poslu ne samo da je podučavao druge nego je i rado učio od drugih. Osim od Nijemca Bormana s kojim je 1948. trenirao potencijalne olimpijce, organizirao je i predavanja poznatog njemačkog trenera Wipkea. Godinama je izmjenjivao veslačka znanja i novosti s profesorom Jaroslavom Laštovicom, kojemu je bio asistent na Fakultetu za fizičku kulturu.

Do zadnjeg dana života sačuvao je znatiželju i čuđenje. S jednakim zanimanjem proučavao je savršenu tehniku skifista Ivanova i Šibenčana Trlaje, Slavekov bekend u stolnom tenisu, kao i, nakon što je operiran, dugački kirurški šav na vlastitim rebrima.

 

Vezana galerija

SKUPŠTINA HAVK MLADOST JE ODGOĐENA DO DALJNJEGA

Više

Kalendar natjecanja u 2020. godini

Kalendar HVS-a i FISA-e.