Ostale novosti

SP U23

Svjetsko prvenstvo za veslače do 23 godine

15. srpnja 2012.

Svjetsko Prvenstvo u veslanju za seniore do 23 god. – Trakai, Litva
IZVJEŠTAJ


Piše: Marko Dragičević, trener

Proteklog tjedna se u gradu zvanom Trakai, u dalekoj Litvi, održavalo Svjetsko
Prvenstvo u veslanju za seniore do 23 godine, na kojem je nastupilo šestoro Mladostaša, od
toga četiri laka veslača (2-BLM, 2xBLM), jedna laka veslačica (1xBLW) i jedan trener
(1xCHE). Iako je ovo bila velika pustolovina sa tisuću zgoda i nezgoda, prvo slijedi osvrt na
rezultate i same trke. Počnimo redom, prvo dame:

1 x BLW: Helena Pavković = (8. mjesto, 2. mjesto u B finalu)


Helena je nastupila u žestokoj konkurenciji od čak 22 veslačice. U Litvu je došla u vrlo
dobrom raspoloženju i psiho – fizički odlično pripremljena, spremna da da sve od sebe
na svakoj trci. Njen glavni cilj na ovom Svjetskom prvenstvu bio je da se izbori da
uđe među 12 posada i u B finale, te da tamo „skine“ što više protivnica. U prvoj trci
prolazila je samo pobjednica svake grupe, no već u toj trci Helena je pokazala da ne
namjerava statirati na ovom prvenstvu, te je veslala žestoko i došla treća, „skinuvši“
u finišu jednu konkurenticu veslajući 38 zaveslaja u minuti, i to sa smislom...U utrci
repesaža je veslala još bolje, te je među 12 posada ušla kao pobjednica u svojoj trci.
Tom pobjedom postigla je i svoj prvi cilj – ulazak među 12 posada.
U trećoj trci, odnosno u polufinalu, puhala je vrlo jaka kontra, pri čemu je naša
skifistica ostala hladne glave, no do izražaja je došlo neiskustvo njenog trenera (Tko li
je to bio?), koji joj nije pomaknuo krak na veslima, odnosno skratio vesla. Zbog toga
joj je bilo „malo teško“, i utjecalo je na veliki zaostatak. Srećom, Helena je bila svjesna
da je u ovom trenutku, i u najboljim mogućim uvjetima, imala vrlo male šanse proći u
A finale, pa je oprostila treneru ovaj put, zaprijetivši mu smrću ponovi li to u B finalu.
Trener (Kako li se ono zove taj lik?), u strahu od Helenine odmazde odmah se bacio
na samousavršavanje u trenerskom zanatu, te je pokupio nekoliko mudrih savjeta od
drugih trenera (npr. gospodina Orbanića, zvanog Čorba, trenera četverca bez, koji je
rado pomogao, te slovenskog trenera reprezentacije). Sve je bilo spremno za odličnu
trku u B finalu.
Važno je napomenuti da je Helena repesažnu trku, trku polufinala i B finale
odveslala sa upalom grla i vjerojatno manjom temperaturom (toplomjera ni za lijek).
Ono što je neuobičajeno za većinu sportaša, Helena jedva da je to spomenula svom
treneru, a kamoli da se pravdala ikome drugom, nego se oboružala čajevima i voćem, i
odmarala što je više moguće...
Došla je i posljednja trka, B finale: opet bočna kontra, no ovog puta vesla
skraćena i namještena kako treba (i pošteđen jedan mladi trenerski život). Helena
je jako dobro startala, što joj je postao običaj na ovom svjetskom prenstvu, te je
kontrolirano veslala kroz sredinu staze...Gledajući prolaze na internetu, neupućeni
promatrač sa strane, koji nije bio na licu mjesta, pomislio bi da je ona usporila kroz
sredinu staze, no uvjeti su u tom djelu staze bili ravni gorima na jezeru Peruča, što
i nije baš nježna pjesma, a takvih na Jarunu ni nema...Po Heleninom svjedočanstvu
iz bitke, tri puta joj je ispalo veslo između 1000m i zadnjih 500, te se svjesno odlučila
kontrolirati...negdje oko 500m prije kraja, staze postaju zaklonjene od vjetra, te je
na stazi odjednom gotovo bonaca..tu je Helena s otprilike čevtrtog mjesta krenula
u samoubilački finiš, te u skladu sa svojim ciljem, krenula „skidati“ jednu po jednu
protivnicu (na internetu je njen finiš na engleskom ukrašen epitetom „almighty“, pa
povirite u riječnik i bit će vam jasno). Protivnice su padale, no jedna je ipak preživjela,
ali jedva i u strahu...Helena je došla druga, sa zaostatkom od 18 stotinki i sveukupnim
8. Mjestom na ovom Svjetskom Prvenstvu.
„Stručno“ trenersko mišljenje: Helena Pavković je na putu da postane Svjetska
Prvakinja, ako ona tako želi.

 

2- BLM: Marijan Filipović / Krešo Kavčić (13.mjesto)


Zadnjih otprilike šest do osam tjedana, otkad radim isključivo sa ovih „Petoro Lakih“,
Marijan i Krešo pokazali su iznimnu borbenost i požrtvovnost u treningu, a osim toga,
i odličnu disciplinu u posvećenom, sportskom načinu života. Također, kad je rimen
tehnika u pitanju, gdje mi je lakše prenijeti svoje znanje veslačima (jer sam i sam
bio rimen veslač), imao sam im malo toga za reći..nedorađeni su ostali samo detalji,
ali čamac je plovio izrazito fino..Zbog svega toga, nije me bilo strah za njih i njihov
nastup. Brinula me je jedino činjenica da nemaju puno zajedničkih trka u nogama u
jakoj konkurenciji...Momci su u ovu posadu dvojca sjeli negdje na proljeće, u travnju,
možda čak i u svibnju, te nisu imali vremena za neko dubokoumno uveslavanje. Ipak,
taj dvojac je otpočetka išao dobro, što se vidjelo po treninzima. Jedina regata gdje su
imali priliku dokazati da vrijede bila je regata na Bledu, gdje su i odveslali nekoliko
kvalitetnih trka u konkurenciji teških veslača. Na žalost, za razliku od Helene u skifu
i braće Radonić u dublu, oni nisu putovali na Svjetske kupove i nisu osjetili brutalnu
konkurenciju A seniora, nego su na žalost, sličnu konkurenciju morali osjetiti baš
ovdje, na Svjetskom Prvenstvu.
Prva utrka bila je i svojevrsno otrežnjenje za njih dvojicu, gdje su iz prve ruke osjetili
divlji start dvojaca bez na prvoj utrci Prvenstva, te otpočetka ostali iza. Znam što
znači voditi trku iz tako nepovoljnog položaja kad ostaneš iza, i nije čudo što nisu
u toj trci uspjeli izvući sve iz sebe. Ono što mi se sviđalo kod njih dvojice je što sam
vidio da su odlučili u trci repesaža ići na sve, ili ništa. U toj situaciji izbora nema,
i smatram to dobrom odlukom. Kako su rekli, tako su i napravili. U trci repesaža
krenuli su divlje i išli odlično..gledao sam trku na velikom ekranu nasuprot trbinama
i bio vrlo zadovoljan razvojem situacije.. Naš je dvojac bio treći ispred Litvanaca
(gotovo drugi)...Na žalost, negdje između zadnjih 500m i zadnjih 250m, vidio sam da
im je izrazito teško održati brzinu, i da pomalo padaju..Do kraja su davali sve od sebe,
ali nije više bilo snage i Litvanci su ih prestigli. Nakon trke sam im dao ruku, jer sam
znao da su dali doslovno sve od sebe, i da u tom trenutku, da su mogli bolje, oni bi to i
napravili. Momci su bili razočarani što je tako završilo, i dodatno ih je naljutilo što su
Amerikanci prošli u polufinale na račun diskvalifikacije protivnika, no tako ponekad
stvari stoje, i tu se ne može ništa. Najbolje što sportaš može napraviti u takvoj situaciji
je istrpjeti loš osjećaj poraza, kad se ohladi izanalizirati gdje je griješio na svom putu
do natjecanja, te se vratiti u trening posvećeniji nego ikad dotad, da mu se takvo nešto
više ne ponovi. Iskreno se nadam da će Marijan i Krešo napraviti upravo to i da će se
vratiti jači nego ikad, zato što je riječ o pravim borcima i iskrenim sportašima.

 

2 x BLM: Vedran i Luka Radonić (13. mjesto, 1. mjesto u C finalu)


Braća Radonić već su poznati po svojoj borbenosti i nakon vrhunskog rezultata s
vremenom od 6:25 već u svibnju ove godine, okolina (mogli bi reći „javnost“), je od
njih očekivala mnogo, kao da se podrazumijevalo da su već u A finalu, a samo je
pitanje da li će osvojiti medalju..Na žalost, očekivanja i pritisak okoline se uvijek
pojačavaju što je sportaš kvalitetniji, što često utječe na sportaše, pa i oni sami u svojoj
iskrenosti žele dokazati da su na visini zadatka...Ispostavilo se da je takav odličan
rezultat i visoka forma u tom ranom razdoblju, polako i neželjeno postala breme za
ovu braću..Kroz razgovor s njima i prateći njihove rezultate i treninge, vidio sam da
proživljavaju ono što sam doživio i ja na svom putu u nekim fazama kao sportaš, a i
mnogi moje kolege u želji za vrhunskim rezultatom. Pravi sportaš uvijek daje sve od
sebe i na treninzima i na natjecanjima, i često se zna desiti da krene previše izgarati u
tom procesu, a ne želi, ili često nema ni prostora da malo uspori i obnovi svoju
energiju kako treba. Srećom, Vedran i Luka nisu došli u totalno stanje pretreniranosti
(poput mene jednom prilikom), nego su ostali na visokoj razini i na ovom Svjetskom
Prvenstvu, ali su znali da ipak ovdje „to nije bilo to“, ali da su svejedno dali sve od
sebe, što su doslovno njihove riječi. Da ne bi bilo zabune, Radonići su svaku trku
odveslali kao da im je zadnja u životu, i još jednom potvrdili svoju prgavu
reputaciju..No, svjesni su da nisu mogli postići brzinu i osjećaj od tada kad su kroz
sezonu išli najbrže. Gledajući repesaž za ulazak u polufinale, iskreno sam vjerovao da
će, usprkos svemu uspjeti izvući iz sebe neku nadljudsku snagu i ipak proći, i vidjelo se
da žele to i da se bore, ali nije uspjelo...Ostale su bolne kvalifikacije za C i D finale, i
trke C i D finala. Ipak, po mom mišljenju, te trke su iznimno važne, jer odvajaju one
sportaše koji odustaju od pravih Prvaka. Prvak u takvoj teškoj situaciji namjerno daje
sve od sebe, i iskorištava te, naizgled besmislene trke za svoje usavršavanje, jer zna da
će čak i to iskustvo iskoristiti jednom kad se bude borio za ulazak u A finale, medalju, i
na kraju za zlato. S takvim duhom su braća Radonić odveslali trku kvalifikacija za C
finale i samo C finale, gdje su naravno i pobijedili.
Na kraju ove moje rezultatske kvazi – stručne analize, kratko bih se osvrnuo i na
ostale dvije reprezentativne posade na ovom Svjetskom Prvenstvu, odnosno mladi
četverac bez kormilara, te sestre Milošević u dublu.

 

4- BM: Mate Ledenko/Mile Čakarun/Patrik Prnjak/Ivan Piton (7. mjesto, 1. mjesto u
B finalu), trener: Elvis Orbanić


Ovu neobičnu mladu četvorku ( i njihovog trenera) takoreći sam upoznao
baš na ovom Svjetskom Prvenstvu, i odmah vidio da je riječ o budućim Prvacima
(pod uvjetom da ustraju na svom putu, naravno). Iako nisam gledao njihove trke, po
rezultatima i u druženju s njima vidio sam što se događa..Već u prvoj trci, u kojoj su
prošli direktno u polufinale, dokazali su da imaju potencijal za Prvake u sebi, a sviđala
mi se i njihova samokritičnost, gdje su među sobom gunđali kako uopće nisu ustvari
dobro veslali. I u polufinalu su pokazali iznimnu borbenost, iako nisu prošli...Ono
što me je oduševilo kod njih je što su, iako pomalo razočarani što nisu u A finalu, u
B finalu krenuli kao da sutra ne postoji i odveslali hrabru i odličnu trku, te rasturili
konkurenciju.


2 x BW: Karla i Marcela Milošević (14. Mjesto, 2. Mjesto u C finalu), trener: Srećko Šuk


Koliko sam vidio kroz sezonu, ove sestre prošle su svašta kroz sezonu, ali
usprkos tome su se u zadnji tren na najbolji mogući način izborile za nastup na ovom
Svjetskom Prvenstvu, i to „skinuvši“ A normu na kriterijskoj trci, dva tjedna prije
Svjetskog. Na žalost, zbog obaveza prema svojim pulenima nisam pratio ni njihove
trke, ali sam u razgovoru s njima čuo da osjećaju da su na dobrom putu kod trenera
Srećka Šuka, i da bi ovo mogao biti početak stvaranja velikog rezultata. Pošto sam i
sam prošao intenzivni B seniorski staž, te me je tada za utrke Svjetskih prvenstava
dvije godine zaredom pripremao baš trener Srećko Šuk, te da sam u tom periodu
odveslao i najbolju trku u svom životu, i to baš u finalu Svjestkog Prvenstva, nimalo ne
sumnjam u vodstvo trenera Šuka, i želim Sestrama od srca da uspiju.
Na samom kraju ovog „kratkog“ izlaganja, malo i o samoj atmosferi za vrijeme ove
Litvanske pustolovine:
Litva je očito prekrasna zemlja sa ljubaznim ljudima, koji po karakteru
podsjećaju na nas, žene su lijepe, a hrana čudna. Samo Svjetsko Prvenstvo bilo je
odlično organizirano, a staza i cijeli kompleks uz nju jako je lijep. Atmosfera u
hrvatskoj reprezentaciji bila je vrlo pozitivna i ugodna, sportaši su se držali skupa
i pomagali i ohrabrivali međusobno, sve je teklo glatko, i bez ikakvog forsiranja i
nervoze. Tu moram zahvaliti našim snalažljivim vođama puta, gospodinu Maladi i
gospodinu Gamulinu, te treneru Srećku Šuku, koji su se brinuli da veslačima ništa ne
fali i da sve teče kako treba. Čamci ne bi sigurno došli do Trakaija i natrag, da nije
bilo trenera četverca bez, gospodina Orbanića, zvanog Čorba, koji je nadljudskim
naporima odradio monumentalno prevoženje prikolice do Litve i natrag, dok smo se mi
ostali vozikali avionima i dangubili po aerodromima (...njemu zahvaljujem i za mudre
savjete u vezi namještanja vesala, rada sa veslačima, a na ohrabrenju mojim veslačima
i veslačici u teškim trenucima)...Na kraju smo naravno i proslavili kraj pustolovine,
uz čudnovatu domaću hranu, sokove (nudili su nam alkohol, ali smo sa gnušanjem
odbijali ) i dobre ljude...


Na krajcijatom kraju ovog izvještaja, u skladu sa iskustvom koju sam prošao sa
svojim sportašima i reprezentacijom, stavljam svoju definiciju Prvaka:
„Mnogi sportaši kada ne uspiju u svom naumu, za to krive nešto izvan sebe: genetiku,
predispozicije, uvjete, ozljede, bolest, trenera, savez, curu, dečka, roditelje, čamac,
vjetar, valove, suce, državu, slučajnog prolaznika, nedostatak love, itd. itd. i tisuću
drugih opravdanja, a evo što ja mislim: Prvak nije onaj koji je bogom dan sportaš,
koji ima odlične uvjete za trening, koji trenira u savršenom sustavu, itd..itd...Prvak je
onaj koji ide do kraja bez obzira na sve prepreke, koji sam stvara uvjete i ne zaustavlja
se dok ne postigne ono što želi. To je Prvak.“
Želim svim ovim sportašima da budu Prvaci cijelim putem i da odu do kraja.

 

Nedjelja, 15. srpnja 2012.

 

Rezultate možete vidjeti na http://www.worldrowing.com/live-results?type=results.

Danas je dobrom trkom i solidnim osmim mjestom Helene Pavković u samcu za lake seniorke završio nastup Hrvatske veslacke reprezentacije u Litvi.

Najbolje plasiran je četverac bez kormilara (kombinacija VK Jadran Zadar i VK Istra) koij je pobijedio u B finalu, a ostali nažalost nisu uspjeli ući među prvih 12.

Detaljan izvještaj očekujemo po povratku.

 

Vezana galerija

ŠKOLA VESLANJA

Novi termini treninga - kliknite VIŠE

Više


Kalendar natjecanja u 2019. godini

Kalendar HVS-a i FISA-e.