Kada sam počeo veslat? Nikad! Pa ja sam rođen kao veslač , rođen na Savi! Ico Ulrich, rođen 1930. u Zagrebu. Otac Edo i stric Antun bili su pioniri veslanja u Hrvatskoj, pa su njihovim putom nastavili i Ico i brat mu Juraj. Po rođenju nastavili  su veslati u tadašnjem zagrebačkom Gusaru.

Uskok brzo napravljen, financiral stari i Sadil koji je imal dućan, svi klubovi krasni,  danas bi svi bili pod zaštitom, a svi zapaljeni, zadnji Gusar (današnja Trešnjevka); kad su bombardirali Savski most, pogodili Gusara. Bandić obećal da će ga (Uskok) napravit od početka.

Za NDH stari (otac Edo, stric Anton)  bil predsjednik VSH, a Miško Zebić načelnik; kad je 30-desetih sazidan HVK, bili Heinzel, Ulrich;

Pokraj Gospodarićevog kupališta bila je baraka - ženski veslački  klub

Među važnijim članovima bila su braća Armano, zlatar, imali 3 čamca.

1943. godina, međunarodna regata, ujedno  dvoboj Mađarska – Hrvatska u Zagrebu. Poslijepodne  se trebala igrati nogometna utakmica Ferencvaroš - Građanski na Zagrebovom igralištu, odgođena dva sata, za navečer, jer je na Savi na regati bilo 10000 ljudi.

Jedan četverac bez kormilara bio HVK - braća Žlof, Odeljak, drugi Gusar(?) Zamanja, Polz  koji je iskočil iz čamca i primil za veslo kad su trebali izgubiti utrku. Pokali se dijelili u Mladosti (još nije postojala, HVK-u?), kristal češki. Gusari došli s tačkama da će vozit veliki kristalni pokal; moj stari im rekel „Ne bute dobili pokal  jer niste dobili trku!“ i hitil pokal, sav se rastepel!

1946. se Gusar raspal, neki pretvorili Gusar u Mladost: brat Jura veli Pažur, bil je partizan, al kaj bi on, on čuval svinje, to su napravili Laštovica (velki komunist), Lanc i još dva. Zagrebački Gusar moral mijenjat ime. Al bez obzira na to, bilo nam je lepo, vidli smo Evropu kad niko ni mogel!

 

HVK je nakon  rata postal sekcija Dinamo. Onda su 46. ili 47. kad je Uskok postal Akademičar pa su u njegove prostore stavili Mladost, onda su nas (48 u Gusar) izgurali, a napravili Mladost

Živjeli smo na UNRInim paketima. Iz mojeg  kluba, danas Trešnjevka, tada  Sava, išli smo s kolicima po klopu u Novu cestu, koja su jednom pukla pod ogromnim sirom pa smo ga kotrljali do kluba.

Pedesetprve dobili sve regate. Na prvenstvu države veslali Šibenčani K(rčelić?)… , ostavili smo drugog 400 m. Onda je bilo pravilo da pobjednika može netko izazvat za mjesto u reprezentaciji. Izmislili dvojac u Beogradu. Nama dali teški čamac kojeg  je Jelaska bil napravil u Splitu (dva dana ga štimali i popravljali). Tada ih dobili usred Beograda. Doživjeli najglasnije navijanje i ovacije. Srbi ipak bili protiv da mi idemo u Malcon, a otišli tek kad je Čalić Duško  lupil šakom o stol, „ zaslužili su!“…

Konačno idemo na prvenstvo Evrope u Maconu, s prvim razredom, inače smo se uvijek vozili u trećem razredu. bonovi za večeru u vagon restoranu, ali puno Talijana, ne možeš se probit do vagon restorana, jedva na nekoj stanici netko izašel  iz vlaka, otrčal do vagon restorana i donesel neke sendviče

 U prednatjecanjima lijepo vrijeme, u finalu (mjesta samo za 4 čamca) ogromni valovi; ja 69 kg,  Klarić malo više, plesali na valovima, da je bilo regularno bili bi sigurno drugi ili treći.

Sve plaćal savez, niš nismo imali, bokci bistrički, za trku dobili gaće i majce s grbom, nakon utrke su nam uzeli, na prvenstvu Europe nosil sam svetloplavu pokrpanu trenirku posuđenu od Šime Šantića.

Išli smo prije prvenstva Evrope 7.21:4 na Bledu. Štef Župan mjeril, imali na raspolaganju Čalićev auto. Startal. odvezel se do cilja i štopal  vrijeme. To nas je koštalo olimpijskih igara. Junek odlučil da bu to norma za olimpijadu. Mi se spremali za OI. Mladost složili 8+, najveća nada uz Moranara. Regata u Zagrebu, Sava i Mladost. Šime Šantić kormilaril. Mi dva puta sjedili u čamcu, samo radi spariranja. Otac me onda videl u čamcu drugi put u životu . prvi put kad me kao dijete vozio.

Otišli da Bled. U jednom dvojcu bez veslal Fifi i neki arhitekt, staza obilježena velikim bovama svakih 250 m. Fifi me zgural iz staze, suci ne reagiraju, mi se uspjeli vratiti i dobili.

Prvenstvo države najavljeno kao izbor za OI. Mornar dobil 8+, splitski Gusar nisu mogli otpilit pa su otpilili nas, Junek rekel da je ono vrijeme pred prvenstvo Europe bila norma pa sad nemamo normu. Vratili nas u Zagreb, pa nas zvali nazad na Bled, ali nije bilo love za odijelo. Mi i Jelaska (trener četverca bez splitskog Gusara) ostali u Jugoslaviji, Gusar pobijedio u 4-, bez trenera. Tak nismo bili u Helsinkiju.

 

Nakon 15. OI 1952.u Helsinkiju, međunarodna regata i tromeč Jugoslavija, Njemačka, Austrija u Essenu. Dobili Njemce. Došel  mi predstavnik Beograda, neki direktor, i rekel da su pogrešili što nas nisu poslali na OI jer bi mi donijeli medalju iz Helsinkija.

Vođa puta, također Beograđanin, iz Partizana, bez svojih veslača bio je tamo u svojstvu žandara. Ipak,  puno ljudi je nakon regate pobjeglo u emigraciju. Klarić (danas još jedini živ, u San Diegu) nije mislil emigrirat, ali mu je Šantić(?) rekel da samo mora izmigoljit iz hotela i doć na kolodvor; vođa puta, Beograđanin pazil je na hotel. Smjestili ih u logore za emigrante.

Šiljo Janković sredil im je u Rimu da ne moraju čekat, dobili vizu, nisu morali otplaćivat put, katolička crkva platila, a ne kao Stipetić i drugi koji su morali odraditi za putne troškove u nekakvim šumama. Dio otišao u Kaliforniju, dio u Torontu, probali veslat, bezuspješno, razišli se, ali ostali u vezi. Sad je samo Klaić (Lovac. 2019.) u S. Diegu živ, nema nikoga osim brata, ali komunistu što Lovac nije mogel podnijet, u Jugoslaviji postal direktor  tvornice malih traktora, kaj je tu čudno, tak je to i danas!

Po povratku u Zagreb u 9. mjesecu, doček u Gusaru, rekli da pripremili financijsku nagradu, al kak sam se vratil bez partnera, da nebum niš dobil; ja odmah zatražil ispisnicu i prešel u Mladost.

Otišel u vojsku. Napravili 4-, Štimac, Žika, Kolpa , ja. Dobili sve utrke. U Splitu Šibenčani imali strahovit 4-. Mi vodili od starta do cilja – izgubili za špicu. U 4+ pobijedila Crvena zvezda, mi ih htjeli izazvat za reprezentaciju, ali nam oni, zajedno sa Splićanima branili.

To je bilo dosta posle Malcona, mi veslali samo zato jer nismo znali kaj bi delali. Onda je iz Splita došel četverac sa, obnovljen. Pa smo napravili propagandnu akciju da bumo odveslali do Siska, sponzoriral Gavrilović, dobili bumo za klub neke kobasice. Odveslali do Siska u jednom dana, ali kasnili jer smo uz put pristali uz visoku obalu, špicom uzvodno, da bi mogli pristat morali izvaditi desna vesla; poslije mi sjeli u čamac, velimo Širi  pazi kad ulaziš da staneš na vanjsku stranu gdje su vesla bila na vodi. Kaj ni stal na nutarnju stranu i zvrnul nas! Kad smo došli u Sisak, na Sisačkom mostu nas dočekala limena glazba i hrpa ljudi, narodno veselje; dobili kobasice od Gavrilovića, gospođa Marica ih kuhala mjesecima za poslije treninga.

Jedno vrijeme prestal veslat, došel  jedan dan na Savu, 2 brata iz osijeka složili čamac, Klarić isto bauljal po klubu, od debelog dubla napravili dvojac, zamijenili lagere (auslegere?)  i mi počeli veslat dvojac. Nas prihvati Šiljo Janković. On nas metnul  u 2-, pravi glatki. Na prvoj proljetnoj odmah pobijedili, i posle ni jednu zgubil. Taj stari 2- moj stari dopeljal iz Engleske.

 

O Petelinšeku; 48. godine imali mi omladinci 8+, na 1000 m. Akademičar isto imal osmerac, mi dođemo na start na Staroj adi. Krava još nije navršil 19 godina. ali Buljba nam ni dozvolil da veslamo iako je imao pravo.

Definitivno prestal veslat 56, nakon tučnjave u Splitu kod Mornara, nastavak tučnjave navečer na splitskoj  pjaci, policija nas rastjerala al nikoga uhapsila, bili Žika, Župan, ja, …

Budicki je bil samo rekreativac, činovnik.  Mažgon se iznenada pojavil niotkuda, al je držal red, veslači su mogli samo u svlačionicu, u druge prostorije nisu mogli, parketi se glancali svaki dan, nikad klub nije bil tak uredan.

Pamtim neke detalje, istrgnute iz konteksta. Idemo u Beč, Austrijancima. Jedna regata je bila u Splitu. Naši dočekali Austrijance u Jesenicama i pratili do Splita. Za uzvrat, oni nas dočekali na prvoj stanici posle Jesenica. Dočekali nas sa sendvičima,  tad sam prvi put jel gavrilovičku.

O komforu u to doba, wc, kupaone; kupanje petkom jer se ložila peć.

Žena Peršićka, otac joj političar, za Starčevića, pod zidom 10, celi rat dolazila partizanska pošta; zato ja danas ne mogu provarit, ipak su partizani oslobodili Zagreb, a ne ustaše.  Radili pritisak na Mačeka da uzme državljanstvo, ni htel, pa Kvaternik ni htel, došel Pavelić, niko ga ni videl, stalno se potajno vozil, ovaj (Tito) se barem uvijek pokazival u otvorenom autu.

Mene brata i bratića izbacili iz ustaške mladeži. Poslije rata sam bio na radnim akcijama na autoputu, mogel sam dobit cedulju iz kluba da ne moram ići, ali išel  jer sam to htel videt. Onda sam htel dobit udarničku  značku jer s njom možeš dobit preko reda karte za kino. Neno Kovačić, brat poznatog arhitekta, bil isto na radnim akcijama, nekakav aktivist, ja mu rekel imaš 4 udarničke značke, a niš nisi delal, ja se nakopal pa niš. Ja u vlak, a on u vlaku, ima kao neke važne poslove u Zagrebu...

U Savi napravili viseću kuglanu, neko rekel da se napravi prava kuglana, mi bili protiv, ipak napravili, svi se primili kuglanja, zanemareno veslanje.

Znaš da je moj brat Jura glavni projektant za struju u novoj bolnici u Blatu?

-           

-          pravi prijatelj automehaničar Milić …