Ako članak dr. sc. Radovana Radonića želite preuzeti u word formatu, kliknite ovdje!

O autoru:
Dr. Radovan Radonić je Specijalist je interne medicine - internist. Radi u Zavodu za hitnu i intenzivnu medicinu Klinike za unutarnje bolesti KBC Zagreb - Bolnica Rebro, pretežno u jedinici intenzivne skrbi. Asistent je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Predsjednik je liječničke komisije Hrvatskog veslačkog saveza. Dugo godina je bio i još uvijek je aktivan i uspješan veslač, danas veteran.
Za one koji znaju jednog Radea s krova radionice, ili s razbijanja leda na Jarunu, ili s izgradnje flosa, ili s triatlona, ili s maratona, ili s trčanja na skijama, neka znaju da se radi o istoj osobi!

Radovan Radonić

 UPOTREBA DOZVOLJENIH (NE)DJELOTVORNIH SREDSTAVA U SPORTU

 Svjedoci smo da je u nekim sportovima uobičajeno da sportaši uzimaju niz kojekakvih pripravaka, vjerujući da će im povećati sposobnosti. O onim pripravcima koji su na listi nedozvoljenih sredstava, bili oni “djelotvorni” ili ne, uopće ne želim raspravljati. Oni naprosto nisu dozvoljeni i za to ima razloga. Najčešći je razlog taj što mogu ugroziti zdravlje pa i život sportaša. Ovdje se želim osvrnuti na nepotrebno uzimanje “dozvoljenih pripravaka”, čija je “djelotvornost” vrlo upitna i najčešće predstavljaju samo nepotrebno financijsko opterećenje. Sreća je što obično ipak nemaju ozbiljnijih neželjenih nuspojava.

Postoji pritisak industrije, koja nudi razne pripravke, najčešće predstavljene kao dopuna prehrane sportaša, za koje se tvrdi da mogu povećati sposobnosti sportaša. Sportaši su silno željni poboljšanja svojih rezultata i rado prihvaćaju sve za što vjeruju da bi im u tome moglo pomoći. Dobro upakirani pripravak s atraktivnom ambalažom, uvjerljivom “pričom”, za koji se još tvrdi da je “zdrav”, da nije štetan i da ga uzima i njegov idol, svakako je nešto što mladim sportašima može izgledati primamljivo.

No koliko je to zaista djelotvorno? To je vrlo teško procijeniti. Uzimajući “pripravak” u koji vjeruje, sportaš se osjeća ohrabren, poistovjećuje se s uspješnim uzorom koji postupa slično i čini mu se da se osjeća bolje. Radi li se o placebo učinku ili o zaista blagotvornom utjecaju “pripravka”? Jedan od odgovora može glasiti i ovako: “Ma nema veze, glavno da je “bolje"...!” I to prolazi! A industrija zarađuje!

U medicini je katkada vrlo teško procijeniti djelotvornost nekog lijeka upravo zbog subjektivnosti ljudi. Da bi se u racionalnoj medicini neki lijek smatrao dokazano djelotvornim treba proći niz ispitivanja. Dobro je kad postoji proučen mehanizam djelovanja lijeka koji se uklapa u postojeće spoznaje o funkcioniranju ljudskog organizma. Potom se provode opsežna ispitivanja djelotvornosti na životinjama i na ljudima. Najcjenjeniji su takozvani dvostruko slijepi pokusi kod kojih se u odabranoj i dobro definiranoj skupini i velikom broju ispitanika uspoređuje djelovanje lijeka s placebom. To znači da i lijek i nedjelotvorna supstanca (placebo) imaju isti vanjski izgled, te da niti ispitanik niti istraživač koji ocjenjuje učinak lijeka ne znaju tko je dobio “djelotvornu” supstancu, a tko placebo. Naknadno se provodi statitička obrada i ako se pokaže da je povoljan ishod nastupio češće u skupini koja je dobivala aktivnu supstancu u odnosu na skupinu koja je dobivala placebo, zaključuje se da je lijek djelotvoran. U takvim istraživanjima nerijetko se nalazi visok postotak djelotvornosti placeba katkada i u preko 50% slučajeva. Da budemo jasniji možemo se poslužiti s primjerom istraživanja lijeka protiv glavobolje. U velikog broja ispitanika u placebo skupini glavobolja je prestala i nakon uzimanja nedjelotvorne krede u obliku lijeka. Znači li to da je u redu kod glavobolje uzimati kredu?

            Zahvaljujući placebo učinku otvara se mogućnost da se ponud bilo što kao djelotvorno i ta se situacija može iskorištavati. Složenost ljudskog organizma ostavlja puno prostora za objašnjenja povoljnog učinka nekog sredstva, osobito ako je sportaš neinformiran ili poluinformiran o osnovnim principima fiziologije.

Jedan od smješnijih primjera koji sam čuo je pokušaj nuđenja preparata kalcija sportašima s objašnjenjem da je kalcij važan u procesu kontrakcije mišića. I zaista, kalcij je element koji se nalazi u tjelesnim tekućinama i sudjeluje u radu mišića. Kad živčani završetak podraži mišićnu stanicu, otvaraju se kanali koji propuštaju kalcij u mišićnu stanicu i taj kalcij omogućuje vezivanje aktina i miozina što dovodi do mišićne kontrakcije. Uz utrošak energije kalcij se ponovo izbacuje iz mišićne stanice, mišićno se vlakno otpušta i spremno je za ponovnu kontrakciju. Dakle, točno je da je kalcij važan za mišićni rad. Ali, treba reći da postoje brojni mehanizmi koji održavaju kalcij u tjelesnim tekućinama u točno određenoj koncentraciji i da ona ne ovisi o količini unosa kalcija hranom. Višak kalcija odmah se sprema u kost ili izlučuje bubregom. Tek mali dio kalcija nalazi se u krvi u slobodnom, ioniziranom, "aktivnom" obliku, a većina je kalcija u krvi (oko 90%) "neaktivna", jer je vezana uz krvne bjelančevine. Sve to amortizira značajnije promjene u koncentraciji slobodnog kalcija u krvi. Ako bi ti regulacijski mehanizmi zatajili, došlo bi do poremećaja skladnog funkcioniranja stanica, jer je upravo precizna regulacija koncentracije kalcija ono što je organizmu potrebno. U zdravih osoba ovi regulacijski mehanizmi spriječit će značajnije poremećaje koncentracije kalcija, pa prema tome i rada mišića čak i ako u velikom suvišku unosimo kalcij u organizam. Tek u sklonih osoba mogli bi nastati kalcijski bubrežni kamenci. Kad bi usprkos svemu uspjeli postići povećanu koncentraciju kalcija u stanici, to bi pak dovelo do stanja trajne zgrčenosti mišića, što se katkada i događa ako stanica nema dovoljno energije za izbacivanje kalcija.

A kako stanica dobiva energiju? Dobiva je u malim staničnim "pećima" mitohondrijima izgaranjem glukoze koju uzima iz krvi. Oslobođena energija iz glukoze "pakira" se u stanici u male energetske paketiće nazvane adenozin trifosfat (ATP), koji tu energiju mogu predati kako bi se mogla obaviti neka funkcija, na primjer mišićna kontrakcija.

Ajmo onda uzimati puno glukoze na usta, kad je ona taj izvor energije koji kola žilama! Naravno da je bilo pametnjakovića koji su to pokušali i dogodilo se upravo suprotno od željenog. Veliki nagli unos glukoze doveo je prvo do pomaka tekućine iz tijela u probavni trakt, potom do naglog porasta koncentracije glukoze u krvi. Na to je regirala gušterača izlučujući veću količinu inzulina. Izlučeni inzulin je brzo pospremio glukozu u stanična spremišta. Reakcija gušterače bila je malo pre obilna, izlučila je naime više inzulina nego što je u ovom slučaju potrebno, jer se ponašala kao da je porast glukoze posljedica obroka nekog ugljikohidrata u sklopu uobičajenog obroka, a ne koncentrirane glukoze. Rezultat svega je da je koncentracija glukoze u krvi nakon početnog porasta ubrzo pala ispod normale, nastala je hipoglikemija. To je jedan od primjera da organizam može na "iznenađenja" odgovoriti nesavršeno. A da je došlo do povišenja glukoze u krvi, niti to ne bi bilo poželjno, niti bi rezultiralo većom sposobnošću obavljanja mišićnog rada.

            Naš organizam razvijao se tijekom evolucije i stvorio je brojne regulacijske mehanizme koji omogućavaju njegovu optimalnu funkciju. Kroz tisućljeća se prilagodio korištenju miješane hrane biljnog i životinjskog porijekla. Osjećaj gladi i sitosti, žeđ, samo su neki od tih regulacijskih mehanizama koji utječu na unos hrane, a o čitavom nizu znanih i neznanih regulacijskih mehanizama na molekularnoj razini da i ne govorimo.

Hranom se unose tvari koje se koriste kao gradivo i/ili kao gorivo. U uobičajenoj miješanoj hrani nalazi se sve što je organizmu potrebno. U genetskom kodu zapisano je kako naš organizam treba izgledati, a funkcionalnim podražajem (treningom) potaknut će se jače razvijanje onih dijelova organizma koji se često koriste.

Istina je da se potrebe sportaša donekle razlikuju od potreba "običnih" ljudi. Te razlike naravno ovise i o vrsti sporta. Veslanje je pretežno aerobni sport, što znači da je uspjeh u veslanju povezan s kapacitetom kardiovaskularnog sustava. Moćniji kardiovaskularni sustav znači veću mogućnost dostave kiska mišićnim stanicama, koje će na taj način moći "izgorjeti" više glukoze u jedinici vremena, dobiti više raspoložive energije u obliku ATP-a, a to će značiti mogućnost obavljanja većeg rada u jedinici vremena. Uz pravilnu tehniku veslanja to znači bolji rezultat. Redovitim aerobnim treningom potiče se razvoj kardiovaskularnog sustava do makismuma koji je zadan u genima. (Konjski geni omogućit će razvoj srca koje će biti višestruko sposobnije od ljudskog).

Obilnim aerobnim radom veslač će na treningu potrošiti više goriva, pa će biti potreban i veći unos nego što je to potrebno neaktivnim osobama. Kao što smo rekli, energija se u organizmu dobiva pretežno izgaranjem glukoze. Glukoza pripada u skupinu kemijskih spojeva koji se nazivaju šećeri ili ugljikohidrati. U organizmu se lako stvara iz drugih ugljkohidrata unesenih hranom. Najprikladniji za prehranu su ugljikohidrati koji sporije ulaze iz probavnog sustava u organizam pomiješani s celuloznim vlaknima i drugom hranom. Nalazimo ih u tjestenini, kruhu, riži, krumpiru i drugom povrću. Manje su prikladni koncentrirani ugljikohidrati jer mogu dovesti do reaktivne hipoglikemije, što je objašnjeno na primjeru unosa koncentrirane glukoze. Povećanu potrebu za energijom veslači trebaju osigurati većim unosom ugljikohidrata. Zastupljenost ugljikohidrata bi trebala osiguravati oko 65% energetske vrijednosti u obroku.

Kreatin fosfat je spoj bogat energijom. Pohranjen je u mišiću gdje služi kao mala zaliha energije, koju može (otpuštanjem fosfata) odmah predati za obnavljanje utrošenog ATP, dok se ne uspostavi proizvodnja energije izgaranjem glukoze. Zaliha kreatin fosfata je dovoljna tek za kratkotrajan mišićni rad. Uz uobičajenu prehranu uvijek ga imamo dovoljno, a organizam će iskoristiti svaku priliku da ga ponovo "napuni" energijom čim se potroši. Neki radovi su pokazali da se povećanim unosom kreatina hranom može donekle povećati zaliha kreatin fosfata u mišićima. Osim što ti mišići sadrže i više vode, pa izgledaju veći na radost onih koji vježbaju mišiće radi izgleda, teoretski bi se moglo očekivati i izvjesno poboljšavanje rezultata u sprinterskim disciplinama (kod napora kraćeg od 20-30 sekundi). Postoje radovi koji su to i potvrdili, a neki nisu našli poboljšanja. Definitivno nema poboljšanja rezultata u aerobnim disciplinama. Neki sportaši koji su uzimali kreatin, imali su problema na dopinškoj kontroli, jer su proizvođači dodali kreatinu druge nedozvoljene sastojke. Austrijski atletičar je tužio proizvođača i dobio sudski spor, no kazna je ostala! Jer sportaš je odgovoran za ono što ima u svom tijelu, pa makar o svemu ništa ne zna!

Veći utrošak ugljikohidrata znači i nešto veću potrebu za vitaminima. Ali, prema nekim radovima i to je pitanje. U svakom slučaju nisu to ogromne količine i obično se nalaze u dovoljnim količinama već u hrani koja nam osigurava potrebne kalorije, ako je iz prirodnog izvora. Vitamina C najviše ima u svježem voću (kivi, limun, drugo voće) i povrću (kupus, itd ....). Ako se popije i poneki umjetni napitak obogaćen vitaminima, bit ćemo više nego sigurni da organizam neće biti u manjku. Višak vitamina se ne može u organizmu "pametno" iskoristiti i naprosto se izlučuje mokraćom. Nekritično uzimanje velikih količina vitamina C može dovesti do zakiseljavanja mokraće što može pogodovati stvaranju bubrežnih kamenaca. Vitaminske "bombe" jednostavno završavaju u WC školjci, a u organizmu ostaje samo vjerovanje (praznovjerje) u djelotvornost.

Glavno gradivo organizma su bjelančevine ili proteini. Bjelančevine su spojevi sastavljeni od niza aminokiselina. U našem organizmu sve su bjelančevine sastavljene kombiniranjem dvadeset i jedne vrste aminokiselina. Već u probavnom traktu sve se bjelančevine unesene hranom gotovo potpuno rastave na svoje osnovne sastavne dijelove, na aminokiseline, koje se potom krvlju prenose do stanica, koje ih koriste i njihovim kombiniranjem izgrađuju svoje bjelančevine. Da bi bilo jasnije, pokušati ću predstaviti naš organizam kao da je izgrađen od 21 vrste Lego kockica. Ako želimo nešto sastaviti od Lego kockica prema nacrtu, morat ćemo potražiti upravo one kockice koje nam trebaju. Dobit ćemo ih tako da prethodno rastavimo nešto već izgrađeno od Lego kockica i potom ih slažemo onako kako treba. Kao što nema kvalitetnijih ili manje kvalitetenih Lego kockica, tako nema niti kvalitetnih ili nekvalitetnih aminokiselina. Ili ih ima ili ih nema. Ako Lego kockica (ili aminokiselina) imamo višestruko previše, to neće nimalo poboljšavati kvalitetu konačne izvedbe koja je zadana nacrtom. Ne možemo narasti tri metra samo zato što imamo aminokiselina na pretek! Dakle, pokušaj gomilanja aminokiselina neće povećati izgradnju mišića. Točno je da u nedostatku nekih Lego kockica (aminokiselina) može nastati problem. Kao što se neke Lego kockice mogu improvizirati od drugih vrsta, tako i neke aminokiseline može organizam izgraditi od drugih. Ima i onih koje organizam ne može sam stvoriti i nazivamo ih esencijalnim aminokiselinama. Njih također unosimo u organizam uobičajenom prehranom. Svi "specijalni" pripravci bjelančevina dobiveni su iz prirodnih izvora kao što je mlijeko, sirutka, soja i sadrže one iste aminokiseline koje se nalaze u "običnoj" hrani. Pretjerano uzimanje "specijalnih", "čistih" proteina ili čak izdvojenih samih aminokiselina zbog straha od manjka u pravilu je neracionalno i nepotrebno.

 Uputa o redoslijedu aminokiselina koje tvore neku bjelančevinu nalazi se zapisana u genima. Sastavljanje proteina iz aminokiselina odvija se u malim staničnim tjelešcima ribosomima, na taj način da se u ribosom donese kopija komadića gena na kojem je uputa za sastav određene bjelančevine, tj šifrirani zapis o redoslijedu aminokiselina koje tvore određenu bjelančevinu. Potom se u ribosomu redom sastavljaju aminokiseline i konačno se dobiva tražena molekula bjelančevine. Dakle, da bi se stvarala nova bjelančevina, recimo da se radi o bjelančevini koja izgrađuje mišić, potrebna je poruka stanici da joj je potrebna upravo ta bjelančevina, točno određenog redoslijeda aminokiselina. Funkcionalni podražaj, tj. trening, pokrenut će poruku da bi taj mišić koji se koristi trebao biti jači i da treba započeti sa procesom izgradnje određene potrebne bjelančevine. Poruku prenose kemijski glasnici, tvari poput hormona. Jasno je da u stanici treba biti na raspolaganju dovoljno aminokiselina od kojih će se bjelačevina sastavljati, a o tome brinu brojni regulacijski sustavi. Višak aminokiselina organizam neće iskoristiti kao gradivo već kao gorivo, a to je šteta. To je kao da se grijemo na figurice od šaha umjesto na obična drva.

Dnevne potrebe za bjelančevinama u hrani iznose za prosječnog čovjeka oko 30 do 45 grama na dan. Ako uzmemo izvjestan faktor sigurnosti i kažemo da je 1 gram bjelančevina po kilogramu tjelesne težine na dan sasvim sigurno dovoljno da niti u kojem slučaju neće uzmanjkati gradiva i ako za sportaše još malo podignemo unos na oko 100 grama na dan, onda je to to. U litri mlijeka ima 35 grama bjelančevina. Vrijedan izvor bjelančevina su i svježi sir, bjelanjak jajeta, meso, riba, ali ima ih u kruhu (9%), žitaricama, kukuruzu, soji, grahu... Dakle, nije problem skupiti stotinjak grama bjelančevina na dan.

Da li je moguće da se sportaš izložen visokom intenzitetu i obimu treninga nađe u situaciji da mu, uz uobičajenu prehranu koja sadržava stotinjak grama bjelančevina dnevno, uzmanjka neka vrsta aminokiselina, to mi je teško pretpostaviti. Prema nekim radovima postavljena je sumnja da u sindromu pretreniranosti i padu imuniteta u iscrpljenih vrhunskih sportaša igra ulogu manjak nekih aminokiselina i to aminokiselina razgranatih lanaca, prevenstveno glutamina. Ali, u kontroliranim pokusima nije dokazano poboljšanje sposobnosti sportaša koji su ih uzimali u povećanim količinama, kao niti prevencija sindroma pretreniranosti i preosjetljivosti na infekcije.

Masti su zalihe energije u organizmu. 1 gram masti sadrži 9 kilokalorija energije za razliku od ugljikohidrata ili bjelančevina koji daju oko 4 kilokalorije po gramu. Građene su od masnih kiselina. Razlikujemo zasićene i nezasićene masne kiseline. Preveliki unos zasićenih masnih kiselina, a to su one životinjskog prijekla, povezan je s bržim razvojem ateroskleroze. Fizička aktivnost i to redovita aerobna fizička aktivnost povoljno utječe na krvne žile, smanjuje i odgađa nastanak ateroskleroze. Ali, taj povoljan učinak ipak se gubi ako se nekritično unose u organizam masti građene od zasićenih masnih kiselina. Primjer su drvosječe u Finskoj koji po cijeli dan naporno fizički rade, stalno su jako gladni i običavali su ponijeti u šumu kilu masti, jer im najbolje utažuje glad, a ima najviše kalorija obzirom na težinu pa im je lako za nositi. Iako su po cijeli dan aktivni, vidjelo se da u velikom broju dobivaju infarkt srca i slične bolesti povezane s preuranjenim nastupom ateroskleroze – bolesti ovapnjenja krvnih žila. Kad su promijenili način prehrane, nije više bilo preranog nastupa ateroskleroze, već obratno. Imajući to na umu, oni sportaši koji se hvale kako su na "špeku i luku", želeći time istaknuti kako ih ne zanimaju kojekakvi preparati, već svoje uspjehe temelje na pametnom i marljivom radu uz normalnu prirodnu prehranu, nisu izabrali baš "najzdraviji" primjer jelovnika. No, ne mogu se masti u hrani sasvim izbjeći, niti je to potrebno. Bilo bi čak i štetno, jer bez masti u hrani nema niti unosa u mastima topivih vitamina (A, D, E i K) i drugih potrebnih sastojaka. Treba nastojati birati koliko je moguće masti građene od nezasićenih masnih kiselina, npr. nalazimo ih u maslinovom ulju. Ako se pojede i pokoja zasićena, malo maslaca ili masnijeg mlijeka, to za mladi organizam nije problem. Masti u hrani trebale bi biti zastupljene tako da pokriju oko 20 % energetske vrijednosti obroka.

Rezerve masti u organizmu su velike i omogućavaju dugotrajan rad. U izgaranju masnih kiselina u mitohondrijima također treba kisik.

Za L-karnitin se zna da sudjeluje u procesu iskorištavanja masti radi dobivanja energije u mišiću. Obilniji unos L-karnitina prema nekima bi mogao povećati i ubrzati proces dobivanja energije iz masnih kiselina, što bi moglo biti povoljno u disciplinama izdržljivosti, osobito u onim dugotrajnijim. No za sada nema nikakvih jasnih znanstvenih dokaza za to, ali niti ima dokaza da bi L-karnitin mogao biti na neki način štetan. Ako se ne može jasno dokazati poboljšanje rezultata u maratonaca ili ultramaratonaca, u kojih rezultat ovisi o brzini izgaranja masti, zaista je pitanje koliko bi, u slučaju da "stvar radi", to moglo biti važno za veslačku utrku koja traje 6-7 minuta.

Mlijeko i mliječni proizvodi osim što sadrže bjelačevine, ugljkohidrate, masti, vitamine, bogati su i kalcijem. Obilniji unos kalcija hranom preporuča se osobito sportašicama kako bi se stvorila dovoljna zaliha kalcija u kostima, da u starosti ne bi imale problema s osteoporozom, bolesti slabo mineraliziranih kostiju, koje onda lako pucaju.

Veći mjesečni gubitak željeza u sportašica može se nadoknaditi češćim biranjem hrane koja sadrži dosta željeza (meso, jetrica, biljni izvori). Ako se ipak pojavi slabokrvnost, tj. snižena koncentracija hemoglobina u krvi i drugi laboratorijski znakovi smanjenih rezervi željeza u organizmu, tada se može savjetovati nadoknada preparatima željeza, u dogovoru sa svojim liječnikom. Uzimanje preparata željeza zajedno s C vitaminom pospješuje ulazak željeza iz probavnog trakta u organizam. U sportaša je nalaz slabokrvnosti vrlo neuobičajen i uvijek liječnik treba potražiti i razjasniti uzrok.

Prema tome, uobičajena raznolika prirodna prehrana najbolje je što veslači mogu pružiti svom organizmu. Kod većeg utroška energije pojavit će se i pojačan apetit koji treba namiriti nešto većom količinom ugljikohidrata. Pojačan gubitak vode i soli znojenjem treba predvidjeti i nadoknaditi. Sve ostalo je više manje slično kao i kod "običnih" ljudi. Organizam raspolaže moćnim regulacijskim mehanizmima kojima održava svoj sastav i funkciju na optimalan način. Ima sposobnost pretvaranja jedne vrste tvari u druge. Može se prilagoditi i različitim situacijama, ali ekscesi u unosu hrane bilo koje vrste su nepoželjni i nepotrebni.

Veslanje je sport u kojem mladi sportaši imaju priliku isprobati sebe i svoje mogućnosti, u kojem spoznaju da marljivim radom mogu znatno napredovati, unaprijediti svoje tjelesne sposobnosti, naučiti podnijeti teret odgovornosti, teškoću velikog tjelesnog napora, biti pravi kad je najteže. Sve naučeno primjenjivo je i u životu, a stečena navika redovite tjelesne aktivnosti povoljno će utjecati na zdravlje i kvalitetu života i kasnije. Istina je da su sportaši uspješniji kad su opušteni i puni samopouzdanja. Katkada se tako ne osjećaju i rado će prihvatiti sve što im se ponudi kao ohrabrenje i poptora. Umjesto tješenja "dudom varalicom" bolje je vjerovati u znanje i iskustvo svog trenera, u dobru podešenost broda, u svoju veslačku sredinu koja je pokazala da može dosegnuti i vrhunske ciljeve, u svoje uzore koji su postigli sjajne rezultate predanim radom, u tišini, bez puno parade, nerijetko pri tome završivši fakultete. Najteže je naučiti pobjeđivati sebe. Slonić Dumbo trebao je čarobno pero da poleti. Možda takvo nešto katkada treba i sportašima. Ali, neka to ne bude "lijek", jer je šteta veslanje pretvarati u bolest. Bolje je kad je to prijateljski pljesak po ramenu, sretne čarape ili uvježbani ritual zagrijavanja. Stjecanjem iskustva stječe se i samopoudanje. Sjećanje na uspjeh daje opuštenost i vjeru u svoje sposobnosti i neće biti potrebe za dodatnim hrabrenjem. Već spoznaja da pripadate veslačkoj zajednici daje vam za pravo da osjetite lagani ponos i samopouzdanje. Regate su prilika da tu pripadnost potvrđujete sebi i drugima, a korektan i zdrav sportski pristup je vrijedan poštovanja.

Zagreb, prosinac 2005